Kamo je nestala objektivnost??
Bok ljudi!
Ovo će biti jedan post, jedan zanimljiv post nevezan tolko za politku. Više je vezan za neko moje iskustvo i pitanja koja me muče od jučer
Jučer sam naime bila na fenomenalnom koncertu. Koncertu koji je nadmašio sva moja očekivanja. U normalnim okolnostima, priča bi tu završila, ali pošto ovo nipošto nisu normalne okolnosti,a ovo nipošto nije sve samo ne normalna priča, ja nastavljam...
Gdje sam ono stala, aha..koncert je bio fenomenalan. Zvukovi gitara su odjeknuli prostorijom i samo je malo falilo da nastane opća histerija. Ista ona koja je nastala kada bi se Beatlesi pojavili na pozornici i pjevali ''Help! I need somebody''...Dakako, ovo nisu bili Beatlesi, ali bila je grupa Adastra, te jedini i neponovljivi Jerko Marić! Lagala bih kad bih vam rekla da mali nije zgodan i da nikak ne pjeva te da je skroz umišljen i čudan. Ova prva dva navoda su skroz istinita, a ova posljednja, moja subjektivna nagađanja jer nisam ga upoznala. A ...zašto ga ova blogerica NIJE UPOZNALA ...?? Zato jer nema hrabrosti i jer je kukavica i skroz ukočena mlada dama. I to dovodi do sljedećeg : Možda nikad neću biti dobra novinarka, jer nemam dovoljno hrabrosti.
Teško je napraviti prvi korak, nekakav dobar ulet, sročiti neku normalnu rečenicu a da ispadneš normalno, a ne da kao neka srednjoškolka slinim za pjevačem, molim za autogram i još k tome da se s njim naslikavam, što sam i učinila. Da, da...NEMA NIŠTA LOŠE U TOME. Nema ništa loše ni u tome da se diviš ljudima koji stvaraju nešto u što vjeruješ. Da ispadneš blesavo jer to nipošto ne smiješ u 22. te da dopustiš strahu da potpuno ovlada tvojim mozgom!
Sad možda nema, a što će biti jednog dana? Jednog lijepog dana kad me urednik pošalje da napravim intervju sa Marićem? Da li ću se i onda ukočiti ili profesionalno napraviti intervju. Da li ću moći staviti svoje subjektivne dojmove postrani, svoje oči obožavateljice pretvoriti u oči promatrača i da li ću moći zaključati strah u neku ladicu. Doista ne znam.
Vjerujem da je teško, ponekad, oduprijeti se subjektivnost, jer kad vam je pred nosom osoba od koje vam zastaje dah jer ima nevjerojatnu karizmu, i kad vam mozak jednostavno ne dopušta da uočite bahatost, umišljenost i prepotentnost, tada se zapitajte da li ste adekvatna osoba da napravite intervju...Ja sam se to zapitala jučer. Jučer, kad nisam mogla normalno sročiti dvije riječi, kad sam se nekontrolirano smijala i u prvim redovim skakala nadajući se da će me Jerko zamijetiti. Zapitala sam se i kad sam otišla po autogram i sramežljivo izustila svoje ime te u glavi neprestano vrtjela dobar scenarij za ulet. I naposljetku, zapitala sam se kad sam ispraznila sve baterije u fotiću da bih zaslikala 100 profila Jerka Marića od kojeg u životu nemam ništa. Možda sam mislila, ma ne, znam da sam mislila da bi bilo super kad bi me zapazio među gomilom, ili još bolje, kad bi me pozvao na piće. Nije loše sanjariti, pa čak ni u mojim godinama, ali je opasno dopustiti da snovi nadvladaju realnost. S druge strane, što je u biti realnost; i... zašto snovi ne bi mogli postati realnost? Možda i bi, da sam sama nešto poduzela, a ne prepustila cijelu situaciju sudbini. Vjerujte mi... bilo je prilika. Ne samo jedna, više njih. Kao npr. ona kad je sam bio za šankom, ili poput one kad je sam na pozornici pospremao kablove ili možda poput one kad je samo prozujao pokraj mene ili još bolje, kad su nam se pogledi sreli i utonuli u zaborav...
SLUČAJ ČETVRTI:NATO-čuvajte nas, pazite nas
Prvotni cilj NATO-a je očuvanje mira i sigurnosti svih svojih članica, putem političkih i vojnih sredstava u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih Naroda.
NATO je jedina međunarodna vojna sila koja nije pod demokratskim i pravnim nadzorom.
Pokazalo se da su se NATO i njegove članice tijekom vojnih posredovanja koristili lažima i manipulacijama te prikrivali ratne zločine, poput namjernih napada na civilne ustanove i civilnu infrastrukturu (televiziju, prometnice, energetske objekte, tvornice...), kao i to da su koristili oružje sa osiromašenim uranom.
Neki dan , čitajući u novinama odluku vlade da građani putem referenduma neće odlučivati o ulasku u NATO, nego će o tome odlučiti sabor, došlo mi je da se zapitam : ''Što će nam NATO?? Zapravo, što meni NATO znači? Gdje je bio kad smo ga stvarno trebali?''
Prijatelji mi vele da nam NATO treba zbog sigurnosti, i oružja. Mislim...ORUŽJA?!
Pa molim vas lijepo, imamo i više nego dovoljno oružja.
Opće je poznato da Amerikanci ne znaju ni sebe zaštiti od svoje gluposti, loših strateških poteza, pa mislim da bi njima trebala naša pomoć, a u tome ‘’grmu leži zec’’. Trebamo im da se borimo rame uz rame u Afganistanu, a time bi vjerojatno oni manje slali svoje u rat ,te našima ponudili milijune da poginu za zemlju od koje koristi nema. Pošto u Hrvatskoj živi velik broj ljudi koji su na rubu margine, neobrazovani i kojima pod svaku cijenu trebaju materijalna sredstva, vjerojatno bi oni bi prvi otišli u rat. Zatim bi vjerojatno otišli barnitelji kojima Hrvatska nije ponudila gotovo ništa i koji su još nabrijani na rat…dakako, da me se krivo ne shvati, NE SVI, ali ima ih...
I, nanovo se pitam: ‘’Zar nam zaista onda trebaju Amerikanci koji će se prema takvima odnositi kao prema marionetama?
Ne težimo li ipak nečemu moralnijem?
Zar želimo igrati takvu partiju šaha -pijune obmanimo pružajući im tzv.sigurnost, kraljeve podtkupimo i odigramo ŠAH-MAT !!! 2
SLUČAJ TREĆI: zaštita okoliša
Al Goru je 2007. godine dodjeljena Nobelova nagrada za mir. Njegova knjiga ''Neugodna istina '' izazvala je strahopoštivanje prema majci prirodi. Brine ga sudbina Zemlje, ali ne može se odreći vožnje avionom, tri kuće i vjerojatno troši više struje nego to ja činim.
Ja, u 2007. nisam dobila Nobelovu nagradu jer obožavam duga tuširanja, ponekad navečer zaboravim zavoriti radio i puštam da se struja troši. Zaboravim izvaditi punjač za mobitel iz utičnice...Sve u svemu, jako sam nesavjesna osoba po tom pitanju. Ako se ja tješim da nisam jedina, tako se tješe i ostali ljudi na ovoj planeti i tako nestaje osjećaj da uništavajući Zemlju uništavamo sami sebe.
Voljela bih da mogu više pažnje posvetit gore navedenim stvarima i tako smanjiti duga tuširanja,navečer zatvoriti radio i manje koristiti i puniti mobitel. Vjerojatno na to ne mogu natjerati svoju svijest, jer ne osjećam znatne posljedice klimatoloških promjena, ne obraćam pažnju na te stvari, pročitam u novinama i drugi dan zaboravim umjesto da se zamislim i probam nešto primijeniti! Razmišljam kao i milijuni ljudi o nevažnim stvarima.
Kad smo već kod toga, jeste li znali da za razliku od kućanstva u Zagrebu, Međimurje selektira otpad!?
Jeste li znali da je od1970. više od 20 mil. hektara tropskih šuma pretvoreno u stočne pašnjake, a kišne šume sijeku prvenstveno zbog dobivanja jeftinih pašnjaka za uzgoj goveda i podmirivanja potražnje Amerikanaca za jeftinim hamburgerima? Da je samo od 1966. do 1983. uništeno 38% prašume uz Amazonu, koja je poznata kao pluća našega planeta, a dobro je znano do ova veličanstvena divljivna osigurava gotovo polovinu svih naši lijekova!
Frapantna činjenica-zar ne?
SLUČAJ DRUGI: Branimir Glavaš
Branimir Glavaš...JOJ, JOJ, JOJ
Boem koji svaki put kad ne dobije slatkiše pušta glasan krik, ili još bolje, kad ga ne slušaju štrajka glađu!!
Po mom mišljenju, ne bi trebao zauzimati toliko medijskog prostora, jer Vlatkica više ne će moć biti u centru pozornosti. Te dvije medijske persone kao da se bore za počasno mjesto u novinama.
Po mom mišljenju, ako čovjek želi umrijeti neka umre. Ne, to nije ni morbidno, ni licemjerno, ni hladno a bome ni bezosjećajno od mene jer... budimo realni zbog čega žaliti osobu koja ne voli sebe, koja je toliko sebična da ne misli na sina, koji se ne zna suočiti sa životnim okolnostima i preuzeti posljedice svog djelovanja, te kojoj treba pismena molba, peticija i ne znam što još da odluči jesti?!
Totalni sebičnjak!!! Djeca umiru u Africi jer nemaju što jesti, a on je odlučil malo se igrati žrtvenog jarca.
S druge pak strane, on je primjer kako daleko je čovjek spreman otići radi politike, te klasičan primjer političke manipulacije.
Njegovo je pravo da štrajka glađu, a naše da takav čin kritiziramo.
Mnogi misle kako ne bi trebao jedini ispaštat za zločin, jer i drugi akteri su u to umiješani.Naravno, trebalo je baciti meso strvinarima, jer publika u tome uživa.
SLUČAJ PRVI: nepušenje vs.pušenje
Bok društvo!
Nekako sam se ulijenila nakon praznika. I sami znate kako je to kad vam je mozak na godišnjem odmoru. Nema inspiracije, mašte, pametnih misli, duhovitih rečenica...Al eto... bitno da sam se vratila. U punom sjaju (nadam se).
Ovih tmurnih dana čeprkam po novinama u potrazi za skandaloznim, bombastičnim temama da vas razveselim svojim razmišljanjima i analitičkim pogledom na događaje koji mi oduzimaju dah :) te da zaposlim svoje prstiće i KONAČNO napišem neki post!
Čudno je jedino to, kako mi inspiracija uvijek dolazi prije spavanja...hm...zanimljivo.Nego, 1. tema-ZABRANA PUŠENJA (za ili protiv)
Ovo su stajališta jednog nepušača:
Dugo smo trpjeli da nas stavljaju u posebne kutove kafića u kojima ni ne vidim što se događa oko mene, u kojima ne vidim slatke dečke jer...većina njih su pušači.
Izolirani smo bili od mase i nakon dugih niza godina konačno jedna pametna odluka vodećeg nam HDZ-a! Vjerojatno ta odluka nije donesena toliko radi građana koji bi željeli udisati kvalitetan zrak, koliko zbog toga da se svidimo Europi koja zabranu pušenja na javnom mjestu već neko vrijeme provodi.
Neki dan sam tako u Jutarnjem pročitala da u Francuskoj postoje futurističke kapsule u kojim pušači ugrožavaju sami sebe i ne truju nevine civile. Stoga, jedva čekam kad ću se prestati gušiti u dimu, smrdjeti po dimu i ljubiti dečke na javnim mjestima kojim usta NE smrde po dimu!!!
CHICAGO
Sad, kad sam shvatila da bez politike moj život nema smisla , odlučila sam krenuti stepenicu dalje i napisati ovaj post koji će spojiti meni dva naizgled nespojiva područja.
Kad sam prošli mjesec bila na koncertu ,dobro nam znanog, Jure Stublića i platila 60 kn koje su se itekako isplatile, jer nije štedio na pjesmama, i nakon hitova: '' Moderna djevojka, Neprilagođen, Sjećam se 1.poljupca (ooo,da...itekako) '', evo i pjesme ''CHICAGO ''
Moram priznat da mi je ta pjesma uvijek bila trivijalna. Jednostavna melodija koja se neprestano ponavlja, pripjev kao u dječje pjesmice, bez nekih teških akorada i glasovnih dionica... Ali sada, kad sam nešto starija i pametnija pjesma poprima drugačiji smisao. Nije bit u trivijalnoj melodiji, koja btw i mora biti takva, nego u jačini riječi. Trebam i napomenuti da je pjesma nastala 90-ih godina, u vrijeme političko- ekonomske situcije u lijepoj našoj.
Po stihovima , koje ću priložit, nije se bog zna što promijenilo:
Chicago
Vozio se Jura Stublić
na raketi kroz Chicago
U Chicagu su gangsteri
opljačkali narod cijeli
Oj, gangsteru iz Chicaga
Jura Stublić progovara
Vrati BMW i Mercedes
vrati vilu i tri stana
Vrati toranj od crkvice
plati svoje ljubavnice
Vrati druga dragovoljcu
daj spomenik palom borcu
Oj, gangsteri iz Chicaga
Jura Stublić progovara
ili ćete se predati
ili ću vam zapjevati
A gangsteri popadaše
i ovako povikaše
nemoj pjevat', Jure dragi
vratit ćemo što smo krali
Uzmi BMW i Mercedes
uzmi vilu s pet čuvara
uzmi firme i tvornice
ljubi naše ljubavnice
ali šuti, Jure mali
da te ne bi upucali
I od tada Jure šuti
a gangsteri nisu ljuti
i od tada ljubav vlada
ulicama mog Chicaga
Ulicama mog Chicaga
sve od tada ljubav vlada
I danas ima tajkuna, korupcije, ubojstava, političkih spletki, palih boraca bez spomenika...I danas ljudi žive na rubu margine slušajući Johnnya, Stublića i ostale aktere '' Novoga vala '' prisječajući se zlatnog doba Jugoslavije, ljetovanja za bagatelu...
Danas, kao da polovica Hrvata živi u sjećanju boreći se sa blaženom prošlošću, drugi pak.. tako i žive. Bogati su i dalje bogati, siromašni i dalje siromašni.. što dovodi do još jedne pjesme, ovaj put Bore Đorđevića-vokala Riblje čorbe, pjevača omrženog u Hrvata,a meni jednog od najboljeg liričara za vrijeme Jugoslavije. Da, nije mi mrsko reći da ga slušam i danas, jer... onda se živjelo u slogi, u bratstvu i jedinstvu. Što je bilo poslije, svi znamo... I da, do tog razdoblja Riblja Čorba nije širila u pjesmama mržnju prema Hrvatima. Pjevala je o socijalnim i društvenim problemima naroda unutar Jugoslavije. Glazba je bila ta koja je nagovjestila raspad Jugoslavije, i u pjesmi ''Pogledaj dom moj anđele'', kao da se mogu razabrati događaji koji će uslijediti. No, pjesma kojoj bi ja posvetila pozornost je: '' Dva dinara druže '', u kojoj pripjev kreće ovako:....''mala nužda jedan, a velika dva, pogledom ga zasjekoh ko mačem! Izvinite molim, pitao sam ja, kolko košta kad u nutra plačem?''
I to dovodi do sljedećeg zaključka, do jedne vrlo značajne reforme u hrv. društvu, a to je da i velika i mala nužda danas stoje 2 kn, i da nam nije toliko loše u našoj zemlji, te da se bolje živi nego za vrijeme Tita i ne treba žaliti za tim vremenima. Ni danas se ne zna koliko košta plakanju u WC-u, al mislim da bi Bora bio sretan kad bi čuo da u nekim Wc-ima muškarci ne trebaju plaćat ni kunu i vjerojatno bi tada plako do mile volje! Eto... mada nisam odrasla u to vrijeme, al slušajući stare tatine ploče, možda i nije bio loše. Glazba je svakako bila bolja nego danas, studenti su ukusili čari revolucije, nešto se dešavalo, pokretalo... Danas, u mom svijetu u kojem živim, ljudi nisu spremni za revolucije; bar ne u takvom razmjeru kao onda, ali ne živi se loše. Rezultat boljeg života su novo otvoreni građevinski objekti, bolji automobili na cestama, internet revolucija nas je sve zadesila, nema podjele na hašomane i šminkere, nego na metroseksualce, nanoseksualce... Političari se i dalje bore za bolju Hrvatsku, a nekad su se borili za njenu samostalnost... I kad su se gledali plakati Tita i Zagija, danas Sanadera i Milanovića. Azra je pjevala -'' Teško vrijeme za matore '', a danas će možda neki klinci pjevat '' Teško vrijeme za bolonjce '' ......
Bilo kako bilo, ne smijemo samo kukat i pričat kako je bilo bolje. Svako vrijeme nosi svoje, svaka politika radi svoje. Treba prihvatit stanje kakvo je, jer što nam drugo preostaje??
Što će mi politika?
U ovim jesenskim danima, u danima izbora i danima dobrih vibracija...Pitam se: "Što će mi politika?" Danas sam vjerovali ili ne dobila odgovor.
Mjesto radnje: Trg bana Jelačića-točnije sat
Čekam dotičnu osobu ispred dotičnog sata, promatram ljude (preciznije momke,žene me ne zanimaju) , spazim kameru koja se podmuklo približava, vidim da se ljudi odmiču, da mi nema spasa, no istina je zapravo vrlo jednostavna-nisam ni pomišljala na bijeg i spas! Možda zbog toga jer volim kameru i jer sam prikriveni narcisoid.
I tada slijede pitanja.
novinarka: "Što misliš o pravosuđu? "
Ja: "Koma"
novinarka: " Zašto? "
Ja: "Jer je korumpirano, sporo, neprofesionalno"
novinarka: " Zašto misliš da je korumpirano? "
Ja: " Pa ..Po statistici i po onome što novine pišu, jasno se vidi da sustav ne štima. U svakoj državi postoji korupcija ali je možda u našoj više zastupljena u odnosu na druge, i istina je da je to jedan veliki problem za koji se nadam da će vlada koja će pobijediti na izborima riješti. "
novinarka : "Znaš koji primjer?"
Ja: "Ne...ne pratim baš politiku"
novinarka:-" Što misliš o manjinama, Srbima povratnicima?"
Ja : "Ne pratim pitanje manjina"
novinarka:" Hvala"
Ja- smješim se, i molim boga da to ne dospije na tv u udarnom terminu!
Nakon ovog nemilog događaja, shvaćam kako je biti s one strane kamera i mikrofona. I vjerujte , nije mi palo na pamet kak sam ispala, dal mi je lijeva strana lica ispala ljepša nego desna, dal mi je kosa stršila u zrak i dal mi se razmazala šminka...Ono što mi je bilo na pameti bilo je, da li sam dala dovoljno pametne odgovore, da li se nisam osramotila... I tada slijede tipične očajne fraza: MOGLA SAM I TREBALA SAM! I onda krenu valovi pitanja koja bruje u mojoj glavi: "Možda sam trebala nešto reć za manjine, možda za Rome?..Oni su manjine ne?! ...Trebala sam npr. reći da bi se trebalo riješiti pitanje osnovnoškolske obaveze za sve Rome, jer ako je po ustavu Oš-obavezna za sve građane RH, zašto to ne vijedi i za njih ? Da, mogla sam ali nisam...ili, zašto nije pitala nešto o bolonji, glazbi kulturi...Tu bih bar ispala pametna . Ili sam mogla reći da pravosuđe i nije baš koma (o bože...što mi je bilo?!!) , nego da treba proći određeno vrijeme da zakoni i sustav profunkcionira , te za primjer lošeg pravosuđa navest onog pedofila koji se preko Iskrice dopisivao sa maloljetnom djevojčicom i slao im bludne i gnjusne poruke, i kojeg je novinar Nove tv snimio i dokaze odnio sutkinji koja je na kraju rekla da mu ne može suditi ako nije fizički i seksualno napao djevojčicu . Eh dragi moji...sve sam to mogla ali nisam...!"
Na kraju krajeva, možda ni nisam bila ekstra loša. Presudit će te sam ako me kojim slučajem prepoznate na ekranu.
Valjda vam je sada jasnije što će nam politika! Ako ništa drugo, bar da se mirnije spava..
pozz
Počela je izborna groznica
Bok ljudi!
Nakon podužeg odmora, nastavljam sa pisanjem i komentiranjem naše političke scene koja me svakim danom oduševljava što sa " pametnim izjavama poltičara" kojih će ovih mjeseci biti na pretek, što sa plakatima koji kao da vrište i kao da žele iskočiti van, i što sa reklama koje bi trebale utjecati na našu odluku i dirnuti nas u srce, jer mi smo ipak širokogrudan i osjetljiv narod...Tako ovih dana u novinama i TV-u pratim sučeljavanje stranaka ( političara ),pratim neverbalnu komunikaciju, čekam da se nekom produlji nos, da počne crvenjeti, meškoljiti, ali sve uzalud. Svi kao da su iskreni, čvrsto vjeruju da će ostvariti zacrtano i svi, ali baš svi žele da lijepa naša bude i ostane zemlja kojom ćemo se ponositi i u kojoj ćemo živjeti bez kredita, bez korupcije, droge itd...Pa tako malo promatram Milanovića i Sanadera te si postavljam pitanje: " Po čemu je Milanović odlučniji i bolji od Sanadera i obrnuto? "
Ako ću promatrati ovo pitanjce sa svoje perspektive, nedvojbeno je da je Milanović zgodniji, pa bi mogao privući žensku populaciju, a vozeći se u tramvaju i osluškujući glas javnosti...ima nešto u tome . No, kad je došao na čelo SDP-a, nije mi se učinio kao neki lider. Nekako je samozatajan i rekla bih da mi djeluje nekako pametno suzdržan. Možda čuva neke asove za kraj, tko zna...
Sanader je pak, po nekim analitičarima zaista dobar govornik i ono što stoji je da vješto i sa stilom laže, a to nije mala stvar. Ako on vjeruje u svoje laže, pa zašto nebi i ljudi. Svi znamo da tri puta izrečena laž na kraju postaje istina. To najbolje zna i moja baka koja ove , kao i svake godine favorizira HDZ i kojoj se Sanader čini kao stvoren da vodi ovu zemlju unatoč tome što baka ima malu mirovinu, ali ipak, on razgovara sa siromašnima, gradi školu, osluškuje probleme, malo se fotka, podupire crkvu...Da, da baka, taj Sanader je zbilja " sestra milosrdnica " .
Bilo kako bilo, a ovo je tek početak i tek mali osvrt onoga što sam napisala, ali nekako mi se sve svodi na to da će u mnogoćemu ovi, kao i svaki izbori, ovisiti o medijima koji će svaki na svoj način prikriveno favorizirati svog kandidata i utjecati na mišljenje javnosti.
Sanjar Zmago Jelinčić ne može preboljeti javu
>Znam da ova tema kao i post kasni kao lanjski snijeg, ali se nadam da mi nitko neće zamjeriti. Stalno odgađam tu temu bez posebnog razloga, a pošto to pitanje nije rješeno, dajem si pravo za pisanje o tome. Već i vrapci na grani znaju kako je nacionalist Zmago Jelinčić najavio priključenje dijelova Međimurja, Žumberaka i Istre njegovoj Sloveniji. Također je naveo da je to zadnja prilika da Slovenija zaokruži svoj nacionalni prostor. Slovenci su konačno shvatili kako imaju malu Zemlju, pa bi oni lijepo zaokruživali svoj prostor i malo ga proširili.
Po mom skromnom mišljenju, takve su izjave uobičajene za predizborno razdoblje, bilo da je riječ o očekivanju izbora u Sloveniji ili kod nas. Ne bih se čudila da naši političari u ovo predizborno vrijeme vele kako bi se Triglav-najviši vrh ex jugoslavije morao podijeliti na dijelove po istoj logici kao i Jadransko more po našim susjedima za kojim toliko žude.
Zmago svako malo izleti s tim stvarima, no njega ne treba ozbiljno shvaćati s obzirom da ga ni doma ne shvaćaju ozbiljno. Na takve izjave se samo treba nasmijati, odmahnuti rukom i biti ponosan na Zemlju čije bi male dijelove svi rado prisvojiti.
Sad mogu i ja zaokružiti ovo poglavlje.
POTRAŽI ME U PREDGRAĐU
Jučer je na zagrebačkom groblju Mirogoj ispraćen Ivica Račan. U miru i skromno, baš onako kako je živio
uz svoje tri najdraže pjesme. ''Potraži me u predgrađu, Cviće moje te Škripi đelem''. Od svih političara, on mi se najviše sviđao. Možda je to zbog toga što je imao lice djeteta. Iskreno i pošteno. Čvrsto je stajao iza svojih postupaka i bio je dosljedan svojim načelima.
Ono što me smeta je činjenica kako brojni protagonisti i promatrači hrvatske političke scene izriču najviše ocjene o čovjeku kojeg su kritizirali a često i omalovažavali. Smetaju me i lažne suze Bandića i Željke Antunović i ostalih političara koji će se grepsti za vlast nad SDP-om. Ta slika samo govori o licemjerima kojima je bio okružen. Znam da pišem sa previše emocija a manje objektivnosti, ali ne mogu si pomoći. Nadam se da će ga zamijeniti netko sličan njemu. Normalan, pošten i iskren čovjek. Na žalost, Bog je ponekad zaista čudan. Ostavlja u saboru najotporniji korov.
To bi bilo sve od mene za danas. Završavam ovaj post jednom Račanovom rečenicom
''Nekad davno imao sam jedan zaboravljen hobi-slikanje.
Kada bih sada mogao naslikati svoju sliku Hrvatske u budućnosti,
bio bi to osmijeh''
>
